Ekološke industrijske politike

Činjenica da ljudska bića čine nerazdvojnu cjelinu s okolinom u kojoj žive, pokazuje integritet ekologije. Iako su ljudske intervencije u prirodi neizbježne za kontinuitet interakcija, intervencije koje imaju za cilj samo da imaju koristi od prirode izazivaju negativne efekte.

Nakon industrijalizacije, ekološka kriza je počela zbog nekontrolisanog razvoja, rasta stanovništva i urbanizacije, visoke potrošnje i količine otpada. Usvajanjem ove situacije, proces transformacije ekološke krize od ekološke krize u ekološko društvo počinje da formira međunarodne stavke dnevnog reda. Tvrdi se da kao rezultat ravnoteže industrije sa ekologijom, moć poboljšanja može da se iskoristi i pošto 1950, industrijalizacioni razvoj koji ne šteti ekologiji postaje raširen. Konkretni koraci su preduzeti sa povećanjem svijesti i vladinom politikom. Zaista, kao rezultat razvijene svijesti i mentaliteta o nosivosti svemira, održive industrijske politike ostaju na dnevnom redu.

Kao rezultat kontrole zagađenja i pristupa čistoj proizvodnji, UNEP 1989 je pokrenuo Program čiste proizvodnje. U ovom procesu, Turska nije dostigla proizvodnju čistač povećanje svijesti i sazrijevanja. U 2010-u, učinjen je važan korak u prelasku na čistu proizvodnju objavljivanjem Uredbe o energetskom označavanju i Uredbi o ekološkom dizajnu.

Nakon toga, Ministarstvo za nauku, industriju i tehnologiju i Generalna direkcija za produktivnost, koje ona sadrži, imaju zadatke za pripremu, implementaciju i podršku projekata. Nakon uspostavljanja finansijske podrške i podsticajnih mehanizama za projekte čiste proizvodnje, u okviru TUBITAK-a osnovan je Institut za zaštitu okoliša i čistoće.

Promjene u održivim industrijskim politikama, koje se sastoje od industrijskih i industrijskih procesa, temelje se na zagađenju okoliša, upravljanju otpadom, obnovljivim izvorima energije i klimatskim promjenama. Shvatanje da nosivost prirode nije neograničena ostvaruje se kao rezultat masovnih smrti uzrokovanih zagađenjem životne sredine. Pored faktora zagađenja zemljišta, vazduha i vode, kao i zagađenja bukom, koji sprečavaju ispravno uzimanje ekoloških vrednosti, zagađenje životne sredine smatra se zagađenjem životne sredine.

Principi određeni za borbu protiv zagađenja životne sredine su zagađivači plaćaju, prevencija na izvoru i oprezni. Četvrtina otpada koji nastaje kao rezultat industrijskih aktivnosti i povećane potrošnje čine opasni i štetni otpad. Upravljanje otpadom koji se teško odlaže u industrijskim nesrećama i općenito je teže od upravljanja tekućim i čvrstim otpadom. Međutim, naglašavaju se aplikacije za oporabu i recikliranje. U 2006-u, polovina ukupnog otpada sakupljena je u zemljama Evropske unije. Potom su identifikovane nove strategije za povećanje ovog iznosa. Ove studije donose održive energetske politike. Efikasnost se postiže kroz uštedu energije u kratkom roku, dok je efektivno i trajno rješenje korištenje obnovljivih izvora energije. Stoga je cilj da se spriječi oštećenje fosilnih izvora energije i ekologije.

Iako su početne investicije, troškovi rada i održavanja veći od fosilnih izvora energije, solarna energija je najkorišteniji resurs među alternativnim izvorima energije s nultim troškovima goriva. Zemlje kao što su Japan, Australija, Danska, Kina, Švedska, Brazil i Indija ulažu značajna ulaganja u obnovljive izvore energije. Jedan od najvažnijih uzroka globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena uzrokovanih količinama stakleničkih plinova u atmosferi je povećanje emisije ugljičnog dioksida. Nakon svesnog snabdijevanja sirovinama, vodom i energetskim resursima, cilj je smanjiti ugljični otisak i sve faktore koji doprinose globalnom zagrijavanju.

Klimatske promjene su još jedno pitanje politike koje zahtijeva borbu. Na Rio konferenciji o životnoj sredini i razvoju u 1992-u usvojena je Okvirna konvencija UN-a o klimatskim promjenama. Protokol iz Kyota je stupio na snagu u 2005-u, nakon što su zemlje članice OECD-a preuzele obavezu smanjenja emisija ugljika.

Održivi industrijske politike u Turskoj

održive industrijske politike u Turskoj počelo interes za ekološkim pitanjima. Ekološki interes koji je počeo u 1970-u Period 1973-1977 doveo je do stvaranja odvojenog odjeljenja za okoliš u petogodišnjem planu razvoja. Ustav 1982 Kao rezultat Zakona o zaštiti životne sredine koji je zaštićen supstancom 56, stope recikliranja otpada postepeno su se povećavale.

Turska u korištenju hidroelektrana i geotermalnih izvora u upotrebi alternativnih izvora energije je lider među europskim zemljama. Međutim, uprkos tome što su među svetskim liderima u pogledu potencijala za solarnu energiju i energiju vetra, stope iskorišćenosti su prilično niske. U devetom razvojnom planu 2007-2013 perioda, utvrđeni su ciljevi i ciljevi, tako da su se stope brzo povećale. U 2011-u je osnovana Generalna direkcija za obnovljivu energiju i proces je definisan i planiran. U Nacionalnoj strategiji o klimatskim promjenama, globalnom zagrijavanju i suzbijanju metoda klimatskih promjena, mjere koje treba poduzeti i industrijske promjene određuju se kratkoročno, srednjoročno i dugoročno. U Nacionalnom akcionom planu o klimatskim promjenama, ciljevi i metode su određeni u okviru smanjenja emisija stakleničkih plinova i povećanja energetske efikasnosti.